Istraživanja ukazuju da se novi oblici radikalizacije i nasilnog ekstremizma pojavljuju u različitim kontekstima zbog trajnog uticaja brutalnih ratova devedesetih godina na Balkanu. To uključuje etnopolitičke i etnoreligijske ekstremiste, koji su isprepleteni sa različitim vrstama nacionalizma i nacionalističkih osećanja.
Ova događanja su direktno povezana sa polarizacijom i na kraju dovode do podeljenih društava, kao što je slučaj na Kosovu. Kako se podele produbljuju i tenzije rastu, politički lideri iskorišćavaju priliku da okupe ljude oko ideja koji ih brzo i efikasno mobilizuju. To dovodi do porasta populizma, kojim se manipulišu i instrumentalizuju etnopolitički identiteti i podele. Na primer, ovaj fenomen ilustruju demarkacija granice sa Crnom Gorom od 2016. do 2018. godine i osnivanje Zajednice/Asocijacije opština sa srpskom većinom, pri čemu kako politički, tako i ne-politički akteri koriste nacionalno-populističku retoriku da bi stekli moć. Iako ovi populisti ne organizuju ili eksplicitno pozivaju na nasilje protiv manjinskih grupa, njihove taktike i narativi legitimišu nasilje prikazujući manjine kao pretnje većinskom stanovništvu.
U ovom nestabilnom i socijalno polarizovanom okruženju, mediji i društvene medijske platforme su posebno osetljive na ovaj fenomen zbog nedostatka regulacije i loše uredničke prakse. Čvrste veze između državnih aktera i ekstremističkih organizacija mogu pogoršati klimu radikalizovanih stavova dovodeći ih u glavni javni diskurs, kako se to vidi u Srbiji od dolaska na vlast Srpske napredne stranke (SNS). Normalizacija ekstremističkog diskursa, kao i integracija ekstremističkih organizacija u politički aparat postala je modus operandi vodeće političke stranke u Srbiji, koja je preslikana na njenu marionetsku političku strukturu i u kosovskom srpskom političkom okviru. Ovaj trend je duboko uticao na dinamiku etničkih odnosa na Kosovu, jer je doveo do uzurpacije vlasništva nad interesima zajednice, pogoršanja antagonističkih dinamika i erozije napora ka pomirenju.
Jedan od osnovnih uzroka etničkih tenzija, polarizacije, povećanog nacionalizma i populizma je nedostatak procesa suočavanja sa prošlošću i nedostatak iskrenih napora ka pomirenju. Ovaj neuspeh nije ograničen na napete odnose između etničkih grupa. Pored ovih institucionalnih neuspeha, uporni ratni narativi i takmičarska tumačenja prošlih događaja pojačavaju razlike i animozitet između kosovskih Albanaca i kosovskih Srba, povećavajući polarizaciju. Ovo može dovesti do takmičarske viktimizacije između grupa, dodatno povećavajući etničke tenzije. Sve ovo kulminira kumulativnom radikalizacijom, koja se karakteriše otvaranjem prostora za kolektivnu radikalizaciju i tendencijom ka ekstremizmu, uključujući potencijal za individualno ili kolektivno nasilje. Na Kosovu, vidimo specifičan tip radikalizacije koja se može opisati kao kumulativna ili interaktivna, i koja se odvija u odnosu na izdvojenu grupu. Kroz polarizujuće tokove, antagonizam suprotstavljenih ekstremističkih narativa se pojačava i međusobno potvrđuje.
Dijalog EU u cilju normalizacije odnosa između Kosova i Srbije, započet 2011. godine, ne stvara potencijal za pomirenje, već je postao proces koji generiše polarizaciju i podelu, zloupotrebljavan od strane domaćih lidera u Kosovu i Srbiji. Odsustvo normalizacije odnosa između Kosova i Srbije predstavlja značajan izvor nestabilnosti i tenzija na Zapadnom Balkanu. Pored toga, političke snage koriste nerešena pitanja kako bi povećali polarizaciju između kosovskih Albanaca i kosovskih Srba, podstičući kumulativnu radikalizaciju na etno-političkim osnovama
Širenje internet sadržaja putem društvenih mreža poput Fejsbuka se teško kontroliše zbog raznolikih alata koji su dostupni, poput video sadržaja, poruka, zatvorenih grupa i mogućnosti umrežavanja. Dodatno, globalna priroda verskih pripadnosti i njihova eksploatacija od strane etnopolitičkih radikalnih aktera čine društva ranjivijim na internet radikalizaciju, kako etnopolitičku tako i versku, zbog teškoća u kontroli porekla i kanala širenja radikalnog internet sadržaja.
Da bismo sprečili etnopolitičku radikalizaciju na Kosovu, potrebni su nam racionalni politički lideri koji govore jezikom koji podstiče i promoviše multietničko Kosovo. To podrazumeva promovisanje politika i retorike koje naglašavaju zajedničke interese i identitete. Međutim, potrebni su nam i snažniji urednički standardi za medije i društvene medijske platforme kako bismo sprečili normalizaciju ekstremističkog diskursa. Povećana podrška organizacijama civilnog društva koje rade na pomirenju i suzbijanju radikalizacije, poput programa RCT, od presudne je važnosti.
U zaključku, društvena polarizacija na Kosovu se pogoršava zbog političkih lidera koji iskorišćavaju ove podele u cilju sopstvene dobiti, koristeći populističke taktike koje opravdavaju nasilje protiv manjinskih grupa prikazujući ih kao pretnje. Neregulisani mediji i društvene medijske platforme olakšavaju širenje radikalnih ideologija. Neuspeh procesa pomirenja posle sukoba doveo je do trajnih etničkih tenzija, povećanog nacionalizma i populizma. Ratni narativi i takmičarska tumačenja prošlih događaja pojačavaju animozitet između kosovskih Albanaca i kosovskih Srba, dovodeći do kumulativne radikalizacije.
RAMADAN ILAZI, HEAD OF RESEARCH, KOSOVAR CENTRE FOR SECURITY STUDIES (KCSS)
MIODRAG MARINKOVIĆ, DIRECTOR OF AFFIRMATIVE SOCIAL ACTIONS (CASA)